Bismillahi-Rahmani-Rahim. Elhamdulillahi Rabbi-l Alemin, Essalatu vesselamu ala ešrefil murselin, sejidina Muhammedin ve ala alihi ve sahbihi edžmein.
Poštovani i uvaženi šejh efendija Sirija, poštovani i uvaženi predsjedniče sabora islamske zajednice Hasan efendija Čengić, predsjedniče Izetbegoviću, poštovani naši šejhovi danas ovdje prisutni, braćo, muridi, muhibi, svi vi koji ste ovdje, naše muftije, ulemo, Selam alejkum.
Drago mi je da sam danas ovdje i da obilježavamo ovaj značajan jubilej za cjelokupnu islamsku zajednicu, naravno i za naše tarikate ovdje u Bosni i Hercegovini, 40 godina od postojanja i rada tarikatskog centra.
Čuli smo od našeg šejh efendije i sekretara tarikatskog centra historijat ove ustanove koja je formirana, dakle, u okvirima islamske zajednice, njeno djelovanje je sve za nas važno. Braćo i sestre, Uzvišeni Allah dž.š. kaže u Kur'anu: „ Ju’til hikmete men ješau ve men ju'tel hikmete fe kad utije hajren kesira“ – Allah daje mudrost kome hoće, a kome je mudrost darovana, darovan je blagom neizmjernim.
Dozvolite mi da ovo svoje obraćanje kratko započnem jednom predajom, jednom hikajom što bismo kazali. Dok sam slušao i šejh efendiju i sekretara došlo mi je u sjećanje jedna predaja koja je vezana za Bistamija, velikog sufiju muslimanskog. U mjestu u kojem je on živio, živio je jedan bogat čovjek koji nikako nije mogao da se načudi kako to da Bistamija je većeg ugleda kod naroda koji je bio siromah i sufija od njega koji je bio bogat čovjek i imao, što bi kazali, sva ovodunjalučka dobra. Nije mu išlo nikako u pamet da je to moguće pa je odlučio jednoga dana da ode i posjeti Bistamiju u njegovoj kolibi u kojoj je on živio vrlo skromno. Kada je ušao tamo vidio je, naravno, da je to skromna koliba, pomalo i neuredna. Sjeo je i razgovarao sa Bistamijom i u čudu se čudio kako je to moguće da ljudi više poštuju tog siromašnog sufiju od njega bogatog i uglednog u tom gradu. U jednom momentu, želio je da pokaže šejh efendiji kako je on od njega važniji pa ga je upitao: „Šejh efendija, ima li gdje ovdje čisto mjesto da obavim namaz?“ Šejh efendija, kao mudar čovjek, veliki sufija, alim kaže mu slijedeće: „Očisti svoje srce pa klanjaj gdje hoćeš.“
Braćo i sestre, tarikat je put ljubavi, put razumijevanja suštine onoga zbog čega jesmo ovdje na ovoj zemlji, put kojim se vraćamo Gospodaru Allahu, dž.š. i poznavanje tog puta zahtjeva čistoću srca, da svako od nas prije svega zikrom, spominjanjem Allaha, dž.š., očisti i čisti svoje srce kako bi ono moglo odgovoriti ili odgovarati na ono što Allah, dž.š. od nas traži, a to je da budemo zaljubljeni uvijek samo u Njega. Put derviša je put mudžahede, musabere i muhasebe. To je put duhovne borbe, svođenja računa sa samim sobom i put strpljivosti, istrajnosti povratku Allahu, dž.š. Naši očevi, naši djedovi znali su vrijednosti ovoga puta. Nisu nikada ostavili nigdje nijednu kasabu našu, nijednu našu mahalu niti grad, šeher, a da u njemu nisu osnivali tekije i hanikjahe u kojima su odgajali svoj porod i kroz njih, kroz tekije poučavali našu djecu, omladinu da budu dobri muslimani, dobrog ahlaka, da se znaju vladati po edebu.
Prošli ste kroz težak period. Kao što znamo, bile su to teške godine, sušne godine, godine u kojima se nije dozvoljavalo da se tekije obnove, da one rade, ali vi niste ipak posustali. Ima nešto što je vezano za vas, što je u srcu, što se ne može ugasiti. Oni koji otkriju taj put povratka Allahu, dž.š. nisu spremni žrtvovati taj put za bilo što. Ali nikad tarikat u Bosni, kao što smo čuli, nije prestao postojati, on se je uvijek obnavljao. Naše tekije oko Fojnice, oko Visokog, najvažnije za nas svakako, središta koja su središta duhovnosti, uvijek su ostale u srcima i umovima naših ljudi i dolazili su u njih iz dalekih krajeva, i iz Krajine i iz Posavine, dolazili su u te tekije i iz srednje Bosne, iz Hercegovine. Na zadnjem mevludu na Buni šejh Sirija mi je kazao da je tih sedamdesetih, osamdesetih godina kada je to već bilo, on lično sa još nekoliko derviša iz srednje Bosne obnovio zikir na Buni i da taj zikir evo, čini mi se četrdeset druga godina je ove godine bila, kako se održava taj zikir, neprekidno sve do danas.
Braćo i sestre, drago mi je da islamska zajednica je otvorila svoj ustav, svoje propise unutar sebe za tarikatski centar i za derviške redove. Ovo je tek početak rada. Pred nama je veliki i naporan rad i trud da vratimo na pravo mjesto ono što su naši očevi nama ostavili u amanet, a mi u nekom periodu našeg života ili smo bili nemoćni da to obnovimo ili smo bili nehajni na spram toga. Trudićemo se u okviru islamske zajednice da to popravimo. Hvala vam na ovom priznanju koje ste mi dodijelili. Ne znam naravno, vi ste to ocijenili da to tako treba da bude, ali ja ovdje moram kazati, ima jedan ovdje zaslužniji od mene kada je u pitanju i ustav i drugi propisi. To je naš predsjednik našega sabora, Hasan Čengić. On je više od mene na tome insistirao i više je od mene, moram to kazati, zahtijevao da se to unosi u naše propise.
Želim se zahvaliti njemu na savjesti koju je pokazao, naravno i drugim ljudima u zajednici koji su to prihvatili, vama na istrajnosti koju pokazujete. Nadam se ako Bog da, da će naš put koji smo započeli ostati trajna briga svih nas jer samo je jedan put Allahu, dž.š. To je put ljubavi, iskrenog nijjeta i dobra djela.
Čestitam vam i da doživimo ako Bog da, još mnogo, mnogo ovakvih jubileja, da tako kažem. Četrdeset godina je zrelo doba. To je zrelo doba. Sada je vrijeme za odlučne korake naprijed. Hvala vam.
Selam alejkum.